Kao djeca bili smo podučeni od svojih roditelja i naviknuti da na Božić dobivamo poklone. Dječjoj radosti nije bilo kraja. Šareno okićeno božićno drvce sa svim kuglicama, lametama i raznim svjećicama blistalo je kroz prozore stanova. A ispod drvca nalazilo se ono što smo mi djeca najradosnije očekivali – pokloni. Prema mogućnostima roditelja bilo ih je manjih i većih. Ljudi su posvuda bili radosni, smijeh i šala bili su stalni pratioci, a miris cimeta i vanilije širio se po cijeloj kući.
         Sve što su nam tada roditelji ispričali o tome slavlju prihvaćali smo kao gotove činjenice. Vjerovali smo u to kao da su njihova obrazloženja sama po sebi jasna.
         Razmislimo malo! Rijetko se tko od nas zapitao zašto u to sve vjeruje, zašto sudjeluje u tim običajima i odakle oni dolaze? Mi smo rođeni u svijetu punom običaja i tradicija, i kad samo postali stariji, preuzeli smo ih u svoj život bez previše razmišljanja.
         Otkad i odakle sežu počeci slavljenja Božića? Je li to stvarno dan Isusovog rođenja? Jesu li apostoli, koji su Isusa osobno poznavali i koje je On podučavao, slavili Njegov rođendan 25. prosinca? Jesu li ga uopće slavili? Zašto Božić svečano slave i nekršćani iako se radi o najvažnijem kršćanskom slavlju? Zašto članovi obitelji, prijatelji i poznanici razmjenjuju poklone za Božić? Samo zbog toga što su mudraci s istoka Isusu donijeli poklone? Odgovori na ova pitanja iznenadit će vas. Većina ljudi ima, naime, o božićnim običajima sasvim krive predodžbe. Koje su u biti stvarne činjenice?

         Budući da je Katolička crkva proširila Božić po cijelome svijetu, ona bi trebala imati najvjerodostojnije informacije o tome običaju. U Katoličkoj enciklopediji koja je izdana 1911. godine (Catholic Encyclopedia), pod riječju Božić (Christmas) može se pročitati sljedeće: „Božić se ne ubraja u svetkovine prve Crkve (počeci kršćanske Crkve sežu nakon Isusove smrti). Prve dokaze o tom slavlju nalazimo u Egiptu. Neznabožački običaji koji su se vremenski slavili oko siječnja postali su Božićni običaji.“
         Pod riječju „Rođendan“ (Natal Day) saznajemo da je ranokatolički crkveni otac Origen (teolog iz 2.- 3. st., rođen u Aleksandriji) spoznao sljedeću istinu. „... u Bibliji nigdje nije naznačeno da se na Njegov (Isusov) rođendan slavilo ili priređivao banket. To su radili samo grešnici (kao faraon ili Herod) koji su dan kad su bili rođeni naveliko slavili.“
         Tu izjavu možemo naći i u Evangeličkom crkvenom leksikonu (Evangelische Kirchenleksikon, 1959., 3. sv., str. 1742): „Crkva u mučeničko vrijeme odbacila je rođendanska slavlja s gnjevom jer su podsjećala na slavlja koja su pogani priređivali svojim bogovima za njihove rođendane.“
         U enciklopediji Grossen Brockhaus, 16. izdanju, čitamo pod natuknicom Božić (Weihnachten): „Slavljenje Isusovog rođendana bilo je prihvaćeno od strane većine tek nakon velikih protivljenja u 4. stoljeću, i otad se slavi svake godine ... Uspostavi božićnog slavlja pogodovale su činjenice koje su se suprotile neznabožačkom slavlju Sol Invictus. S druge strane, 25. prosinca, dan zimskog solsticija (najkraći dan u godini), trebao je ukazati na Krista, pravo svjetlo svijeta, i tako simboliku Sol Invictus prenijeti na Isusa Krista.“
         Ali što je Sol Invictus? U 17. izdanju spomenute enciklopedije piše: „Sol Invictus (latinski Nepobjedivo Sunce) je ime iza kojeg se krije babilonski bog Bel, kojega je car Aurelian (274. g. po Kr.) proglasio bogom Carstva. Njegov dan je bio 25. prosinca.“
         James Georg Frazer piše sljedeće u The Golden Bough: „Najveći poganski vjerski kult koji je 25. prosinca slavio kao svoj najveći praznik, bio je poganski kult štovanja Sunca – mitraizam... ta se zimska proslava zvala 'Rođenje', 'Rođenje Sunca'.“
         Je li zbog te poganske proslave Rimska crkva izabrala 25. prosinca? Neka nam Katolička enciklopedija odgovori na to pitanje. „Dobro poznata proslava Sunca 'Natalis Invicti' – 'Rođenje nepobjedivog Sunca', koja se slavila 25. prosinca, imala je snažan utjecaj na odluku pri izboru našeg prosinačkog datuma!“
         U knjizi Religija u povijesti i sadašnjosti (Religion in Geschichte und Gegenwart) u 3. izdanju uz pojam Božić (Weihnachten) stoji zapisano: „Božić (Weihnachten) je na našem jeziku ime za slavlje Kristovog rođenja. On je vjerojatno neznabožačkog podrijetla ... i označava posvećene noći zimskog solsticija ... Slavljenje Božića 25. prosinca počinje u Crkvi tek u drugoj trećini 4. stoljeća. Do 4. stoljeća bilo je vrlo jako protivljenje (predvodili su ga Origen, Arnobius, Klemens Aleksandar i Epifan, poznati i priznati teolozi) jer se proslavljanje kraljevskog rođendana smatralo poganskim običajem. Ali unatoč svemu slavljenje rođendana Isusa Krista brzo se ukorijenilo, i to očigledno iz dogmatskih razloga. Božić slavi utjelovljenje Boga te se je mogao dobro koristiti kao oružje protiv arijanizma i njemu sličnih hereza (naučavanja koja proturječe nauku Katoličke crkve). Početak božićnog slavlja nalazimo kod Rimske crkve. Rimski biskup odredio je 25. prosinca kao dan rođenja Isusa Krista vjerojatno zbog toga što je car Aurelian (270.-275. g. po Kr.) taj dan proglasio danom svetkovine Sunca. Tako je sada trebala biti proslavljana Kristova pobjeda, pobjeda pravog Sunca nad poganskim kultom.“
         Iz svih ovih nabrojenih izvora možemo zaključiti da u prvim stoljećima Božić nije bio slavljen. U 4. stoljeću nailazimo na početke njegove proslave u Katoličkoj crkvi, a tek se u 5. stoljeću crkvenim ukazom propisuje da Božić treba postati službenim kršćanskim blagdanom.

         Ali kada je Isus rođen? Ako već želimo slaviti Njegov rođendan, onda bismo trebali znati kojeg datuma da ga proslavljamo jer je i nama drago, a i bitno, da nam se rođendan čestita onog datuma kad smo stvarno rođeni.
         Kad je obećani Mesija ugledao svjetlo ovoga svijeta, „... u tom su istom kraju boravili pastiri; noćivahu pod vedrim nebom, bdijući nad stadom svojim.“ (Luka 2,8) To u Judeji u prosincu nije bilo moguće. Pastiri su svoja stada dotjerali u staje s judejskih proplanaka i ravnica najkasnije do 15. listopada da bi ih zaštitili od hladnoće i kišnog razdoblja koje je nailazilo. Imajte u vidu da Biblija u Pjesmi nad pjesmama 2,11 te u Ezri 10,9.13 upućujena to da je zima bila kišno razdoblje, što je onemogućavalo zadržavanje pastira na otvorenom prostoru. „Kod Židova je u to vrijeme bio običaj da oko Pashe (početak proljeća) istjeraju stada na polja i pašnjake, a s početkom prvih kiša ponovo su ih vraćali u staje“, stoji u Komentaru Adama Clarka (New York, 5. sv., str, 370).
         Nadalje, u istoj knjizi možemo pročitati sljedeće: „Za vrijeme ispaše pastiri su bili uz stado dan i noć. Budući da su prve kiše počele padati početkom židovskog mjeseca Marhešvana, što bi odgovaralo razdoblju od sredine do kraja listopada i počecima studenog, iz toga možemo zaključiti da su ovce cijeloga ljeta bile na otvorenom. Budući da su pastiri sa stadima još uvijek bili na proplancima, to govori u prilog činjenici da listopad još uvijek nije počeo i da Isus nije mogao biti rođen 25. prosinca, u vrijeme kad se stada ni u kojem slučaju nisu nalazila na pašnjacima. Zbog te nepobitne činjenice trebalo bi odbaciti mišljenje da je Isus rođen u prosincu...“
         Svaki leksikon ili neki drugi vjerodostojni izvor potvrdit će da Isus nije rođen 25. prosinca. Katolička enciklopedija to također otvoreno priznaje. A što je s vama?
         Točan datum Isusovog rođenja očito nije poznat. U Evanđelju po Luki u 2. poglavlju nalaze se redci koji nepobitno upućuju na zaključak da je Isus bio rođen u ranu jesen – vjerojatno u rujnu – šest mjeseci nakon Pashe. Da je Bog želio da se Isusovo rođenje proslavlja, sigurno nam ne bi uskratio informaciju o tom datumu.

         Kako je uopće taj poganski blagdan mogao postati kršćanskim? U New Schaff-Herzog Encyclopedia of Religious Knowledge iznijeta su vrlo jasna objašnjenja o Božiću: „Poganske saturnalije (slavlja u periodu od 17. do 24. prosinca) bile su preduboko ukorijenjene u pučkim običajima da bi se kršćanskim utjecajem mogle ukloniti ... Pogansko slavlje prepuno veselja i graje bilo je toliko omiljeno da su kršćani bili sretni što su imali opravdanje, uz manje promjene u duhu i formi, to isto slavlje i nadalje slaviti. Kršćanski propovjednici sa zapada i Bliskog istoka prosvjedovali su protiv nedolične lakomislenosti s kojom se pristupalo Kristovom rođenju, dok su kršćani iz Mezopotamije svoju zapadnu braću optužili za poganstvo i obožavanje Sunca zbog preuzimanja tog poganskog slavlja u kršćanstvo.“
         Kršćanstvo je do četvrtog stoljeća bilo slabo rasprostranjeno, čak i u rimskom svijetu. Broj vjernika se, doduše, svakodnevno povećavao, ali ih je u cjelini bilo još uvijek jako malo. Kršćani su bili proganjani i od vlasti i od stanovništva. Ali od vremena cara Konstantina, koji se u četvrtom stoljeću obratio na kršćanstvo i dopustio ispovijedanje kako kršćanstva tako i neznaboštva, došlo je do masovnog prelaska neznabožačkih naroda u takvo prilagođeno kršćanstvo.
         U vezi s tim vrlo je zanimljivo i preuzimanje nedjelje – dana neznabožačkog obožavanja i moljenja Suncu – od strane Konstantina Velikog, jer se u tome može vidjeti utjecaj neznabožačkog manikeizma (Manichäisam), koji je u Suncu vidio Božjeg Sina. I upravo to je u četvrtom stoljeću pridonijelo da mnoštvo koje je prešlo na kršćanstvo prepozna i prizna 25. prosinca (rođendan boga Sunca) kao rođendan Božjeg Sina.
         I tako je došlo do toga da je „Božić“ postao nezamjenjivi dio života u nešem zapadnom svijetu. Iako mi to drugačije nazivamo, to je i nadalje staro pogansko obožavanje Sunca. Razlika je jedino u nazivu. Zeca možemo koliko god puta želimo nazvati lavom, ali on će unatoč tome ostati zec.
         U Encyclopedia Britannica nalazimo sljedeći navod. „Oko 354. godine neki romanski narodi vjerojatno su datum Isusovog rođenja sa 6. siječnja prebacili na 25. prosinca, koji se dotad slavio u čast boga Mitre ili kao rođenje nepobjedivog Sunca... Sirci i Aramejci, koji su i nadalje slavili 6. siječnja, optužili su Romane (Rimljane) za obožavanje Sunca i poganstvo...“

         Nastao je u starom Egiptu u vrijeme kralja Ozirisa i kraljice Izis (Ašere ili Astarte) i njihovog sina Horusa (Tamuza). Da, njegovi počeci sežu u vrijeme prije potopa.
         Mnoge pismene predaje govore o čovjeku koji je na području Egipta organizirao veliki otpad od Boga i čiji se utjecaj osjeća do današnjeg vremena.
         Nakon prijevremene smrti kralja Ozirisa, njegova žena Izis proširila je naučavanje o njegovu daljnjem životu u duhovnom tijelu. Ona je tvrdila da je preko noći iz jednog mrtvog drvenog trupla izniklo zimzeleno drvo koje je simboliziralo novi život mrtvog Ozirisa. Nadalje je tvrdila da će Oziris svake godine na svoj rođendan posjećivati zimzeleno drvo i ispod njega ostavljati poklone. Rođendan kralja Ozirisa, koji je u svojem sinu Horusu (Tamuzu) nanovo rođen, bio je 25. prosinca. To je zapravo iskonski početak Božića.
         Uzevši u obzir sve to, zanimljivo je usporediti riječi proroka Jeremije sa suvremenim običajem ukrašavanja božićnog drvca: „Jer su običaji tih naroda puka ništavnost; samo drvo posječeno u šumi, djelo ruku tesarovih, ukrašeno srebrom i zlatom, pričvršćeno čavlima i čekićima da se ne klima. Poput palme stoje uspravno, nalik na ptičja strašila u vrtu...“ (Jeremija 10,3-4)
         Pomoću te i mnogih drugih prijevara i intriga Izis je postala „nebeskom kraljicom“, dok je Oziris pod različitim imenima i nazivima bio „božanski sin neba“. U sljedećim naraštajima, posebno kod Feničana u kasnijem razdoblju, Oziris je postao bog Sunca Bel ili Baal. U tom lažnom sustavu, koji je u Babilon ponovo uveo Nimrod (pogledaj Postanak 10 i 11), „majka i dijete“ (Izis i nanovo rođeni Oziris) glavni su objekti obožavanja i klanjanja. Obožavanje „majke i djeteta proširilo se cijelim svijetom, ali su imena u različitim zemljama i jezicima bila drugačija. U Aziji su to Kybele i Deoius, u Rimu Fortuna i Jupiter. Čak i u Grčkoj, Kini, Japanu i Tibetu nalazimo puno prije Kristova rođenja pojavu obožavanja „Bogorodice s djetetom“.
         Mnogi ljudi bivaju zaprepašteni kad o tome čuju i saznaju istinu. Mnogi odbijaju tu spoznaju. A Bog je zapovjedio svojim slugama: „Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove.“ (Izaija 58,1) Koliko god nam se ti podaci činili neobičnima, oni su neizbježne činjenice povijesti i Biblije!
         Prve početke Božića nalazimo u dalekoj povijesti. Njegovo postojanje povezuje se s organiziranim otpadništvom u kojem se ovaj otpali svijet nalazi već tolika stoljeća. U Egiptu je 25. prosinca oduvijek bio priznat kao rođendan Ozirisa , muža kraljice Izis (to je egipatsko ime za „nebesku kraljicu“). Preko egipatskog utjecaja, a kasnije i preko babilonskog sustava, slavljenje toga poznatog rođendana proširilo se u daleke dijelove tadašnjeg svijeta, puno prije Kristova rođenja.
         25. prosinca nije rođendan Isusa Krista, pravog Mesije. Apostoli i prva Crkva nisu ni u koje vrijeme slavili Njegov rođendan. U Bibliji ne nalazimo nijednu zapovijed koja bi se na to odnosila. Rođendansko slavlje je općenito neznabožački, a ne kršćanski običaj.
         Na taj je način prastaro obožavanje poganskih religija pod novim, kršćanskim nazivima preneseno u buduće naraštaje.

         U Encyclopedia Britannica na str. 648-649 čitamo o Sv. Nikoli sljedeće: „Sv. Nikola, biskup iz Mire, svetac je kojeg su Grci i Rimljani slavili 6. prosinca ... Legenda kaže da je od njegovog tajnog darivanja miraza za tri kćeri jednog siromašnog građanina nastao običaj tajnog darivanja na dan Sv. Nikole, 6. prosinca, kao slika približavajućeg Božića.“ Odatle i veza između Božića i Sv. Nikole.
         Svetkovine koje su kod neznabožačkih naroda započinjale u kasnu jesen i početak zimskog perioda bile su pune prikaza dobrih i zlih duhova i bogova. Te svetkovine i različite spodobe koje su u njima bile spominjane dobile sui nova imena u naraštajima koji su se u međuvremenu obratili na kršćanstvo. Ali uloga im je ostala ista. Te osobe u različitim narodima dolaze pod raznim imenima, ali s istom ulogom – Božićnjak, Santa Claus, Father Christmas, St. Martin, Pére Noel. Bez teškoća možemo otkriti veze između tih starih „zemaljskih duhova“ i Djeda Božićnjaka koji se spušta kroz dimnjak da bi ostavio poklone. Da bi se dočekalo takvog posjetitelja, trebalo je pripremiti kuću za njegov posjet, što se kod Kineza, primjerice, vidi u velikom čišćenju domova. Obučen u jarkocrvenu kapu i kaput, taj bog vatre dolazio je iz daljina u domove da bi ih nagradio ili kaznio. Danas taj isti bog dolazi u obliku Djeda Božićnjaka.
         Tijekom cijele godine roditelji kažnjavaju svoju djecu za svaku neistinu, ali kako se približava Božić, upravo oni sami iznose svojoj djecci neistinu o Sv. Nikoli i Djedu Božićnjaku. Je li onda začuđujuće što mnoga djeca, kad odrastu i saznaju istinu o Djedu Božićnjaku, uzmu zdravo za gotovo da je i Bog nekakav mitološki lik?
         Je li kršćanski pričati djeci mitove i neistine? Bog je rekao: „Ne svjedoči lažno!“ (Izlazak 20,16)
         Nekad nam se nešto naizgled čini jako bezazlenim, može nam se učiniti dobro i pravo, ali Bog je rekao: „Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi k smrti.“ (Izreke 16,25)
         Sigurno je za mnoge ljude božićno vrijeme najljepše u cijeloj godini. Ali upravo u tome leži zavodljivost. Sotona se pojavljuje kao „anđeo svjetla“ da bi zaveo (2. Korinćanima 11,14 i Otkrivenje 12,9).
         Božićni običaji odražavaju potpuno nekršćanske legende i prijevare. Neke od današnjih božićnih običaja katolički koncili iz Rima, engleski Parlament i anglikanski puritanci u prošlosti su zabranjivali. Stoga je opravdano postaviti sljedeće pitanje: Ima li u tome kršćanskom blagdanu uopće nečega kršćanskog?
         Što se tiče uzajamnog darivanja – važnog aspekta toga slavlja – mnogi će misliti da barem to mora biti biblijskog podrijetla. Nisu li mudraci s Istoka donijeli svoje poklone tek rođenom Isusu?

         Sljedeći citat navodimo iz Bibliotheca Sacra (12. sv., str. 153-155): „Uzajamno darivanje prijatelja za božićno slavlje ima isti karakter kao i za saturnalije i kršćani su ga morali preuzeti iz poganstva, što možemo zaključiti iz upozoravajućih Tertulijanovih izjava.“
         Činjenica je da taj duboko ukorijenjeni običaj darivanja za vrijeme Božića nema nikakve veze s Isusovim rođenjem. Time se ne proslavlja Isusovo rođenje niti se čini nešto u Njegovu slavu. Uzmimo, primjerice, da netko koga volimo ima rođendan. I na taj dan htjeli bismo ga posebno obradovati. Hoćemo li tada kupovati poklone za druge? Hoćemo li svoje mile i drage, naše prijatelje i poznanike obradovati poklonima i od njih primiti poklone, a potpuno propustiti darivati onoga komu je zapravo rođendan? To bi stvarno bilo besmisleno, zar ne?
         A upravo se to događa u cijelom svijetu. Ljudi slave dan koji nije Isusov rođendan tako da štede svaki novčić ne bi li kupili poklone za svoje mile i drage, i međusobno ih izmijenili. Ali iskustvo nam govori da, kako se približava prosinac, skoro svi koji se nazivaju kršćanima zaboravljaju dati poklone Isusu i darove za širenje Evanđelja.
         Ispitajmo što nam Biblija govori o poklonima mudraca s istoka. U Evanđelju po Mateju 2,1-11 nalazimo izvještaj: „Kada se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka mudraci u Jeruzalem i upitaše: 'Gdje je novorođeni kralj židovski?'
         ...Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom; padoše ničice i pokloniše mu se. Zatim otvoriše riznice svoje te ga obdariše zlatom, tamjanom i smirnom.“
         Imajmo na umu da su mudraci s istoka tražili Isusa kao novorođenoga judejskog kralja. Zašto su Mu donijeli poklone? Da bi proslavili Njegov rođendan? Nipošto! Oni su, naime, došli nekoliko dana, ili čak tjedana, nakon Njegova rođendana.
         Zašto su to učinili? O tome čitamo u Komentaru Adama Clarka (5. sv., str. 46):
         „Redak 11 (...te ga obdariše...): Pristupiti kralju ili visokim službenicima kod istočnih je naroda bilo nezamislivo. Taj se običaj mnogo puta spominje u Starom zavjetu... Ovdje je jasno da to nije nikakav novi kršćanski običaj – izmjenjivanje poklona među prijateljima i u krugu obitelji za proslavljanje Isusova rođendana. Mudraci s istoka slijedili su stari običaj da se kralju dolazi s poklonima. Oni su mu dakle pristupili kao personificiranom judejskom kralju. Po svojem običaju donijeli su poklone, kao što je i kraljica od Sabe donijela poklone Salomonu.“

         Netko će reći: „Ako već nije poznat točan datum Isusovog rođenja, zašto ne bi postojao dan u godini kad bismo slavili Njegovo rođenje?“ Odgovor na ovo pitanje daje nam već prije citirana Catholic Encyclopedia: „Samo grešnici, a ne sveti, slavili su svoj rođendan.“
         Slavljenje rođendana ne potječe iz kršćanstva, već iz poganstva.
         Ali sljedeći argument je najčešći: „U redu, ako počeci Božića i jesu poganskog podrijetla, mi ga danas ne slavimo zato što obožavamo Sunce, niti da bismo time poštivali lažnog Boga. Za nas je to praznik ljubavi i pomirenja, dan sjećanja na Isusa Krista.“ Na to nam Bog daje do znanja: „... Čuvaj se da ne padneš u zamku; ne pođi za njima [poganima] ... Ne istražuj o njihovim bogovima i ne govori: 'Kako su oni narodi štovali svoje bogove, tako ću i ja.' Nemoj onako postupati prema Jahvi, Bogu svome. Ta Jahvi je zazorno i mrsko sve što su oni činili svojim bogovima.“ (Ponovljeni zakon 12,30-31)
         Bog nam je u svojoj riječi jasno dao do znanja da on ovakav način bogoštovlja ne može prihvatiti iako je ono namijenjeno Njemu u slavu. Takvo bogoštovlje ne slavi Njega, već poganske bogove kojima je i bilo namijenjeno. Bog ne želi da Mu služimo prema vlastitim prosudbama. Isus je rekao: „Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.“ (Ivan 4,24)
         Što je, dakle, istina? Riječ Božja, Sveto pismo je istina (Ivan 17,17), i u njemu nalazimo da Bog ne prihvaća štovanje koje je ogrnuto plaštom poganskih običaja i bogoslužja. Jednom prilikom Isus je ustvrdio: „Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud misli da me štuje dok naučava kao moju nauku zapovijedi ljudske.“ (Matej 15, 8-9)
         Slavljenje Božića potječe iz ljudske tradicije, dok ga Božje zapovijedi zabranjuju. Milijuni ljudi poštuju ljudske predaje i time krše Božje zapovijedi. Bog nam naređuje u vezi s poganskim običajima: „Ne čini tako... Sve što vam naređujem držite; tomu ništa ne domeći i ništa ne oduzimaj.“ (Ponovljeni zakon 12,31; 13,1)
         Većina ljudi danas ne pridaje toj zapovijedi nikakvu vrijednost, već slijede ljudske zapovijedi i slave Božić.
         Mi kažemo da smo kršćanski narod, a zapravo smo sljedbenici Babilona, samo to ne znamo ili ne želimo znati.
         „Izađite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala!“ Ovo upozorenje nalazimo u Otkrivenju 18,4.

         Je li Isus rođen u prosincu? Ako nije, kada je onda rođen? U kojem mjesecu? Koje godine? Je li točan datum Njegova rođenja uopće od neke važnosti?

         Svake godine u prosincu rijeke turista dolaze u gradić Betlehem u Judejskom gorju, južno od Jeruzalema, da bi tamo sudjelovali u božićnom slavlju. Neki čak idu od Jeruzalema do Betlehema, desetak kilometara, pješice. Mnoštvo ljudi slijeva se betlehemskim ulicama i gura ispred stare crkve za koju se govori da je sagrađena na mjestu Isusova rođenja.
         Mnogi od tih turista dolaze u Izrael loše pripremljeni jer nisu spremni za vremenske prilike koje u to vrijeme tamo valdaju. Od studenog do ožujka tamo je, naime, zima. Hladno je, posebno noću. Često kiši, a katkad pada i snijeg. Što te vremenske prilike – u vezi s Isusovim rođenjem – imaju značiti, rijetko tko postavlja pitanje.
         U Bibliji je zabilježeno da su na dan Isusovog rođenja „u tom istom kraju boravili pastiri; noćivahu pod vedrim nebom, bdijući nad stadom svojim.“ (Luka 2,8)
         Možemo pitati biblijske znanstvenike ili bilo kojeg Izraelca, i svatko će nam odgovoriti da je u prosincu to nemoguće. Tako možemo već samo na temelju toga retka u Luki 2,8 zaključiti da je Isus morao biti rođen do sredine listopada – kad je u Betlehemu bilo još ljetno ili jesensko vrijeme. 25. prosinca zato ne može biti datum Njegova rođenja.

         Na temelju Evanđelja po Luki 1, 24-38 djevica Marija je čudom Duha Svetoga ostala trudna, u trenutku kad je njezina rođakinja Elizabeta već šest mjeseci nosila pod svojim srcem dijete, Ivana Krstitelja.
         „Poslije tog vremena zače njegova žena Elizabeta. Pet mjeseci brižno se krila i govorila: 'Ovo mi je učinio Gospodin u vrijeme kad se udostojao skinuti s mene sramotu među ljudima.' Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret ... A djevici bijaše ime Marija.“ (Luka 1, 24-27)
         Isus je, dakle, bio rođen šest mjeseci nakon Ivana Krstitelja.
         Kad bismo mogli utvrditi vrijeme rođenja Ivana Krstitelja, trebali bismo dodati samo šest mjeseci da utvrdimo vrijeme Isusovog rođenja. Pruža li nam Biblija podatke o vremenu Ivanova rođenja?
         Da, i to sljedeće: Elizabetin muž Zaharija, bio je svećenik u hramu u Jeruzalemu. On je pripadao „Abijinom redu“ (Luka 1,5). U vrijeme izraelskog kralja Davida (1000 godina prije Krista) broj svećenika je vrtoglavo porastao, tako da su morali biti podijeljeni u redove službe koju su naizmjence obavljali u hramu (1. Knjiga ljetopisa 24). Svaki red služio je jedan tjedan, od subote do subote (2. Knjiga ljetopisa 23,8). Abija se nalazio u osmom redu službe (1. Knjiga ljetopisa 24,10).
         Talmud (veliki židovski pravni kodeks) nam daje na znanje da je prvi red počeo svoju službu prvog tjedna prvog mjeseca po hebrejskom kalendaru. Taj mjesec zove se Abib ili Nisan, i počinje na sjevernom dijelu Zemljine polutke s početkom našeg proljeća.
         Drugi red služio je u drugom tjednu prvog mjeseca. U trećem tjednu – na blagdan Pashe i beskvasnih kruhova – služila su sva 24 reda zajedno kako je bilo određeno. U četvrtom tjednu služio je treći red, i tako redom.
         Za osmi red – Abijin, kojem je pripadao Zaharija – služba je počinjala početkom devetog tjedna. Ali njegov red ostao je služiti u hramu još jedan tjedan, deseti po redu, jer je u desetom tjednu bio Blagdan žetve, poslije poznat kao Pedesetnica, kad su opet sva 24 reda služila zajedno.
         U ta dva tjedna, devetom i desetom po hebrejskom kalendaru, došlo je do objave anđela Gabriela da će Zaharijina žena uskoro ostati trudna (Luka 1,8-20). Kad je četrnaestodnevno vrijeme službe prošlo, Zaharija i Elizabeta krenuli su iz Jeruzalemna kući, i Elizabeta je ostala trudna (redci 23-24) – po našem kalendaru krajem lipnja ili početkom srpnja.
         Nakon Elizabetine trudnoće na djelo stupaju biološke činjenice koje nam govore da trudnoća traje devet mjeseci. Elizabetin šesti mjesec trudnoće padao je u prosincu, a porođaj tri mjeseca kasnije, krajem ožujka ili početkom travnja sljedeće godine. Šest mjeseci poslije došlo je vrijeme Isusovog rođenja, krajem rujna ili početkom listopada, u vrijeme kad su stada još uvijek bila na pašnjacima. Isus sigurno nije rođen u prosincu.
         Čovjek je od Boga dobio slobodnu volju kojom može odlučiti komu će služiti, da li pravome Bogu s pravim bogoštovljem koje je On sam odredio ili poganskim bogovima na njihov način. Na dar smo dobili i razum kojim možemo, na temelju činjenica, odlučiti što je istina a što nije. Ove činjenice koje smo vam naveli nisu proizvod ljudske mašte, već ih je pisala povijest. Koliko nam to god teško padalo, povijest se ne da mijenjati. Jedino što možemo promijeniti jest naš odnos prema njoj. Mi sami se možemo mijenjati i istinu nazvati istinom, a laž krivotvorinom.
         Pravi kršćanin neće s poganstvom raditi kompromise. Poganstvo – pa bilo ono činjeno i u Isusovo ime – ostaje poganstvo. Kršćanstvo pomiješano s poganstvom nije pravo kršćanstvo.
         „Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom! Što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara [Sotone]? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika? Kakav li sklad između hrama Božjega i idola? A mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: 'Stanovat ću među njima i među njima hodati. Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod.' Zato iziđite između njih i odvojite se – veli Gospodin! Ne dotičite se ničega nečista, i ja ću vas primiti! Ja ću vam biti Otac, a vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin Svemogući.“ (2. Korinćanima 6,14-18)